Čudnih li vremena, čudnih običaja…

O tempora, o mores ili o vremena, o običaji! Čuveni je Ciceronov uzvik zgražanja nad običajima te pokvarenošću u shvaćanjima, u njegovom prvom govoru protiv Katiline. Vremena su se promijenila, kao i običaji, no još nas uvijek neki znaju iznenaditi, oduševiti, poneki i zgroziti. I u Hrvatskoj, zemlji toliko malenoj da ju je teško pronaći na karti svijeta postoje običaji raznoliki, prekrasni, začudni. Često nas prijatelji iz drugih zemalja pitaju kako je onda toliko teško definirati Lijepu našu, kako ju ponosno zovemo mi, njezini stanovnici. Pitaju nas koji je naš nacionalni simbol, jedinstveni suvenir, što nas povezuje? Odgovor nam je vrlo teško dati tek u jednoj slici, jednoj rečenici, jer ovdje postoji toliko različitosti na tako malenom prostoru, kao rijetko gdje u svijetu. Možda je upravo ta prekrasna raznolikost ona nit koja nas sve povezuje i spaja. Ovu našu tvrdnju možete jako brzo otkriti – čim se odvažite i krenete u istraživanje van utabanih staza! Vjerujte, iza svakog ugla, ulaskom u svako novo mjesto čeka vas nešto neobično i drugačije, neka nova avantura i nov predmet oduševljenja ili pak zgražanja! Mi se ne trudimo skrivati ono ružno i loše ispod tepiha. Možda netko i u toj ružnoći ugleda nešto lijepo. Ionako kažu kako istinska ljepota leži u očima promatrača.

Jedan od običaja koje smatramo jako čudnim, pa čak i pomalo bizarnim je običaj koji pomalo iščezava i nestaje, no još uvijek postoje njegovi tragovi i njegove rezultate još uvijek možete vidjeti u nekim mjestima od Podravine prema Slavoniji, uglavnom u ruralnim područjiima. Običaj je vezan uz proslavu u kojoj se slavi dolazak novorođene bebice na svijet. Kada se rodi maleni dječak ili djevojčica, obitelj, prijatelji i susjedi taj prekrasan događaj slave na pomalo čudan, da ne kažemo bizaran način. Uz ples, pjesmu i veselje, obilje hrane i pića, što su uobičajeni elementi slavlja, ovdje je uključen i jedan ne baš tako lijep, a ni uredan detalj. Naime, u trenutku kada svi gosti krenu prema kući u kojoj se rodilo novorođenče, uz uobičajene darove i gomilu poklona, donose ogromnu količinu papira, wc papira, aluminijske folije, gomilu šarenih krpa i vrpci, još više pilećeg, pačjeg i guščjeg perja, mnogo piljevine i još više drugog smeća. Bit je da sve bude eklektično, što šarenije i da je svega puno. Količina je ovdje, valjda, od presudne važnosti. Kao da ovisi o budućoj sreći djeteta kojeg se pohodi. Svu tu neodređenu ekspoloziju i miks raznih materijala i boja razbacuju dvorištem obitelji novorođenčeta i čine neopisiv nered. I kao da sve to nije dovoljno loše, tada uzimaju bijelu ili crnu permanentnu boju i njome ispisuju vrlo „duhovite“ i domišljate kratke dosjetke, pjesmice ili citate o tatinom intimnom dijelu tijela, pjesmice koje uključuju spol novorođenog djeteta, poput: „Da je bio pravi klin, bio bi sin!“ ili „Tata ima miša, rodila se piša!“. Neki od „veselih“ čestitara nisu osobito kreativni i lirski nastrojeni u osmišljavanju zabavnih crtica, pa onda samo ispišu „gusak“ što onda znači da je u toj kući rođen dječak ili „racak“ koji označava djevojčicu.

Takvim umjetničkim radovima uništena su mnoga pročelja kuća, fasade, dvorišne ograde i ceste koje vode do kuće slavljenika. Neki su čestitari uviđajniji pa tada samo na asfaltu ispred kuće napišu poruku sa strelicom koja usmjerava prema predmetu čestitanja. Nekada su čestitari donosili živu patku ili gusku koju bi stavili u plastičnu vrećicu i objesili ih ispred kuće, a negdje su u naletu velike sreće i veselja palili traktorske i automobilske gume!

Bogu hvala, pa su se vremena promijenila i sada je paljenje guma zakonom zabranjena aktivnost, uz to… ovaj običaj utjecajem globalizacije pomalo izumire i sve ga se rjeđe viđa. Neobična, pomalo zastrašujuća činjenica je da mnogi mladi ljudi vjeruju kako tradicija mora biti očuvana, bez obzira na to koliko estetski neprikladna ili loša bila. Nevjerojatno, ali istinito je kako neki smatraju uvredljivim za domaćina, ako oni ne pokazuju „čast“ bacanja otpada dvorištem!

Naziv ove tradicije jest “Sipanje”. Ne znamo gdje se nalazi korijen ove tradicije i od kuda ona dolazi, no negdje smo čuli, možda pročitali kako je izvorna domovina ove tradicije Češka. Danas ju možete pronaći u nekim ruralnim područjima Podravine, Međimurja, pa i u nekim djelovima Slavonije. Svrha joj je vjerojatno otjerati zle duhove. Tjerati ih ili ne, osobno ne podržavamo običaje koji uključuju uništavanje nečije imovine i gomilanje smeća. Vjerujemo da će se i Ciceron složiti! A, vas pak pozivamo da tragove ove tradicije pokušate pronaći, putujući putevima daleko od modernih cesta. Garantiramo vam izvrsne kadrove i lijepe doživljaje!

Tekst: Elizabeta Milanović Glavica

Fotografije: Facebook

  • Natpis na cesti - izvor: Facebook
    • Natpis na kući - izvor: Facebook