Hajka na zmaja

Knjigu “Hajka na zmaja” autorice Jackie Puillinger pročitala sam na preporuku mame djeteta koje s mojim dijeli školske klupe. Iako slabo poznajem protestantizam, čiji su oni sljedbenici, nemam predrasuda prema iskustvima i upijanju znanja te sam zahvalno prihvatila čitati ovu knjigu.

Knjiga je osobna ispovijest britanske protenstantske misionarke koja od 1966. djeluje u zajednici u Hong Kongu. Osnivačica je društva Svetog Stjepana, a njena osobna priča me duboko potresla. Imala je tek 22 godine kada je završila vrlo cijenjenu kraljevsku glazbenu akademiju u Londonu. Kako je oduvijek maštala o misionarskom pozivu, odlučila je uputiti svoju ponudu svim centrima do kojih je mogla doći i za koje je saznala. Na žalost, svi su je odreda odbili. Rekli su joj da nema iskustva i da je isuviše mlada za takvu odgovornu i tešku službu. Željela je otputovati u Afriku, no na koncu se odlučila na misijski centar u Hong Kongu. No, nitko joj nije želio dati svoje preporuke. Novac koji je skupila za putovanje bio je dostatan za kartu u jednom smjeru. Iako tamo nije poznavala nikoga, odvažila se te pronašla posao u najgorem dijelu Hong Konga, tamo gdje je vladalo potpuno bezakonje, nered i kaos. Centar kriminala, droge i prostitucije. Tim je krajem vladala čuvena banda Trijade. Obzidani grad, kako su nazivali ovaj dio Hong Konga prostirao se na površini od oko 6.000 kvadratnih metara i to je postao dom za oko 11.000 ljudi koji su živjeli u užasnim uvjetima nedostojnim čovjeka. Ulice Obzidanog grada su toliko uske da se dvoje ljudi teško mogu mimoići, a sve je prepuno smeća, prljavštine, štakora, izmeta i otpadaka. Upravo tamo je Jackie odlučila krenuti propovijedati – sasvim tiho i nenametljivo prilazeći mladima. Nitko joj nije vjerovao jer su instutucije navikle da im misionari dolaze u skupim autima, razmećući se novcem i kićenim frazama od kojih su najviše radili na svojoj samopromociji, a najmanje na dobrobit najpotrebnijih. Ni oni kojima se posvetila nisu joj vjerovali. Izgledalo im je potpuno nevjerojatno da netko bez novaca i bez podrške neke velike, moćne organizacije uopće želi nešto pokrenuti, promijeniti. I ona sama je često razmišljala o tome kako ponekad njen poziv nema smisla. Najviše nakon što bi ju iskoristili, prevarili ili kada bi nekome pomogla, a taj bi se vratio na stari obrazac ponašanja. No, nakon pet mukotrpnih i zahtjevnih godina u kojima se u potpunosti davala, zaslužila je poštovanje i povjerenje sviju. Jer nije poput ostalih, otišla nakon 6  mjeseci, godine dana. Ostala je punih pet godina. Nakon toga, stvari su se počele kretati u boljem i povoljnijem smjeru. Pridružili su joj se brojni nekadašnji ovisnici, pomoć joj ponudili policajci, jedna obitelj misionara, pa čak i šefovi ozloglašene bande! U toj svojoj poniznosti i ljubavi nepojmljivoj običnom čovjeku, uspjela je promijeniti tolike ljude, pokazati im bolji život i vratiti ih na ispravan put.

Kroz ovu knjigu sam naučila nešto o kulturi koju ne poznajem, o načinu života ljudi na sasvim drugom dijelu svijeta i o tome koliko zapravo vrijedi pojedinac koji se pouzda u Boga. Tada zaista može pomicati planine, činiti zaista nevjerojatna djela milosrđa i tada onaj Cesarićev stih iz pjesme Slap: “i moja mala kaplja pomaže ga tkati” itekako ima smisla.

Nismo svi pozvani na to da odlazimo u Afriku, Aziju ili Hong Kong. Svaki čovjek u svom okruženju može malim djelima ljubavi promijeniti svijet. U uvodu je autorica rekla da joj je knjiga postala teret jer gdje se got pojavila, pitali su je samo o događanjima o kojima je pisala te je stalno trebala iznova i iznova prepričavati to svoje iskustvo.

Zato je sve pozvala i rekla: “Idite i sami pišite svoje knjige”.

Autorica: Elizabeta Milanović Glavica

  • nor