VUGLENICE KAO POMALO ZABORAVLJENI DIO BAŠTINE

Lijepo vrijeme mami nas izaći u šetnju, a istraživački duh potiče na skretanje s utabanih staza. Nevjerojatno je koliko se neobičnih predmeta, građevina i priča može pronaći na samo nekoliko kilometara od mjesta gdje živimo. Samo ako odlučimo istražiti nešto što nam do sada nije bilo u fokusu. Tako smo, ne sluteći na koje ćemo zanimljivosti naići krenuli u šetnju Podravinom, na putu od mjesta Domaji, koji se nalazi u sastavu općine Sokolovac prema Jankovcu, u Koprivničko – križevačkoj županiji. Pokraj glavnog puta stoje jednostavne nastambine, Vugenice, koje se i danas koriste u svrhu zbog kojih su izgrađene. Njihova je namjena proizvodnja prirodnog, drvenog ugljena. Vuglenice ovakvog tipa izgradnje često su se mogle vidjeti na obroncima Kalnika uz prigorska mjesta koja obiluju gustom šumom ili na padinama Bilogore. Tako je, na primjer, poznata vuglenica u Prkosu.

Način na koji su se Vuglenice gradile obično je bio slijedeći: gradnja počiva na kružnoj osnovi, na način da se uspravno slažu drva oko grabrovog kolca. Drva se zatim obilato pokriju lišćem, jelovim granama, paprati, kukuruzovinom, ugljenom prašinom, „šumskim pijeskom” i oko pola metra zemlje, te bi se sadržaj zapalio. Za to je bilo potrebno osigurati više kubika sirovog drveta, koje bi se ispililo na potrebnu dužinu, te se slagao u krug, te bi se tako oblikovali stošci visine do tri metra oblikovani iz blata i i kreča. Drvo u vuglenicama gori, ovisno o veličini, dva do tri tjedna, te je stoga potreban strogi nadzor kako nešto ne bi pošlo po zlu. Vuglenica ima raznih oblika napravljenih od različitih materijala. U veće vuglenice moglo se u jednom punjenju zapaliti i do četrdeset metara drva! Proizvodnja ugljena u glinenim ili ciglenim pećima bila je obiteljska tradicija i vještina izrade kvalitetnog ugljena prenosila se s koljena na koljeno. Malih obiteljskih obrtnika – vugleničara bilo je mnogo i oni su najčešće svoje proizvode prodavali u obližnjim gradovima domaćinstvima za peći, domaćicama za glačala i za čišćenje i pranje, kovačima kao nezaobilaznu pomoć pri poslu. Prodaju su obavljali vozeći ugljen na kolicima, izvikujući i dozivajući svoje mušterije. Posao proizvodnje prirodnog drvenog ugljena iznimno je zahtjevan, težak i naporan, no postojao je velik broj ljudi koji su se bavili njime jer se ugljen dobro plaćao. Danas, razvitkom alternativnih tipova grijanja i proizvodnje ugljena, opala je potražnja za ovim proizvodom, stoga je ova vještina danas gotovo zaboravljena, nitko ne bavi ovim poslom.

Dobiveni drveni ugljen se uglavnom upotrebljavao za grijanje stambenih površina – kalijevih peći, kasnije za pripremu roštilja, popularnom načinu pripremanje hrane. U nekim su se mjestima nalazile i otkupne stanice za drveni ugalj. Takav ugljen znali su, i znaju koristiti umjetnici koji prirodni ugljen koriste kao pribor za crtanje. No, kao i u starim vremenima, i danas ugljen ima svoju važnu ulogu u svakodnevnom životu, jer se koristi u najrazličitije svrhe: za izradu grafita u olovkama, od vrbovog drva se koristi ugljen koji umjetnicima koristi za crtanje, ugljen se koristi u medicini, koristi se kao filter za vodu, prilikom izrade plinskih maski, za izradu zubne paste i još mnogo drugih korisnih stvari.

Vuglenica koju smo ovdje vidjeli bila je u pogonu, ali na žalost u tome trenu nije bila pod nadzorom, tako da nismo dobili više informacija od vlasnika. Nadamo se da će biti još prilike kako bismo priču mogli upotpuniti osobnim doživljajima i sjećanjima glavnih aktera.

Autor: Elizabeta Milanović Glavica

  • Vuglenice
    • Vuglenice
    • Vuglenice
    • Vuglenice