Ždalski kipar stvara čudesan svijet od armiranog betona

Petar Kolarić – samouki umjetnik nadahnut nedirnutom prirodom Prekodravlja, stvara monumentalne skulpture i prekrasne reljefe, a motive pronalazi u bogatoj povijesti, biblijskim motivima i likovima svetaca.

Vozimo se iz pravca Koprivnice prema Goli, pitomim podravskim krajem dok pred nama izranjaju motivi kao dušama lirskim opjevani. Pred očima nam se izmjenjuju slike obradivih površina, crkve u Peterancu, centra Drnja, zavoji po izlasku iz Botova…. zatim dravskog mosta, netom propupalih stabala, mlade trave… Pogled na miran tok prekrasne rijeke Drave posebno očarava. Priroda u cvatu, poneki biciklist, rijetki automobili. Ulazimo u selo Gotalovo, i već časkom nakon nekoliko prizora idiličnog seoskog života, obrađenih oranica ulazimo u Golu, selo čije ime slavi močvaricu rodu. Prolazimo pokraj razlistanih šuma, manjih i većih gospodarskih seoskih imanja. Poneki fazan istrči iz grmlja. Znatiželjna srna koja tek na trenutak zastane na čistini i potom u trku nestaje u obližnjem šumarku. Sve u harmoniji:  pitomo i ono divlje. Tek kasnije nadomak cilju, kratak pogled na zloglasnu žilet žičanu ogradu, podsjetnik na tužnu svakodnevicu vraća nas u stvarnost.

Malo pomiješanih osjećaja stižemo u malo selo Ždala na samu granicu s republikom Mađarskom. Ovo je selo neobično i posebno po mnogočemu. Stanovnicima Ždale materinji jezik je zapravo mađarski, tako da su se mnogi od mještana s hrvatskim jezikom susreli tek polaskom u školu. To je razlog zbog čega u Ždali govore štokavskim naglaskom u inače kajkavskom kraju. Mještani ovog sela zanimljivi su i susjedima Mađarima obzirom da govore arhaičnim mađarskim jezikom, na koji su jako ponosni. Ovaj pogranični kraj obiluje prirodnim i povijesnim atrakcijama poput prekrasne šume Repaš, Čambine, starog rukavca rijeke Drave i lokaliteta srušene utvrde Pepelara pomalo zaboravljene u šumi.

Prolazimo pokraj poljoprivrednih zemljišta koje dijele kanali i bare, pokraj grmova i stabala, mnogih nekoć prekrasnih, danas napuštenih kuća, te se uskoro nađemo pokraj župne crkve Presvetog Trojstva koja dominira centrom i skrećemo prema rubnom dijelu nadomak guste šume. Već se izdaleka vidi kako se približavamo našem cilju, čisto umjetničkoj zoni. Kuća kojoj prilazimo urešena je sa svih strana vrlo orginalno i jedinstveno. Gdjegdje se na fasadi vide slikarije životinjskog svijeta, koje se pak skladno slažu sa susjednim reljefima i skulpturama razasutim dvorištem. Ptičice nas pozdravljaju svojim glasnim cvrkutom. Zrak je ovdje tako ugodan, traži da ga se udiše i uživa punim plućima. No nismo ovdje stigli kako bismo (samo) disali, već s ciljem predstavljanja samoukog, no iznimno talentiranog umjetnika. I evo nas, stigli smo na seosko imanje samozatajnog umjetnika Petra Kolarića i njegove obitelji. Dobrodošlicu su nam poželjeli domaćin i njegova supruga Elizabeta te nas uveli u svoj dom.

Unutrašnjost kuće otkriva jednu drugačiju umjetničku viziju. Ovdje nam se u svoj raskoši prikazuju replike najvećih – Leonarda da Vincija, Picassa, Van Goga… Na naš upitni pogled Petar se osmjehuje te nam s osobitim ponosom govori kako su to djela njegovog sina Mihaela iz doba kada je još pohađao obrtničku školu u Koprivnici. Danas je na likovnoj akademiji u Zagrebu. Nevjerojatna preciznost, mnogi detalji, a sve crtano olovkom na zidu.

Sjedamo za stol i uz domaći čaj spravljen od ždalskih ljekovitih biljaka, slušamo izuzetnu priču o jednom zanimljivom i po mnogočemu jedinstvenom umjetničkom putu. Petar Kolarić rođen je 1954. godine u Ždali. Bio je profesionalni građevinar koji je 1978. godine postao vlasnik obrta i zapošljavao petnaestak radnika. Kao nekadašnji građevinski radnik izgradio je više od 100 različitih zgrada i objekata. Devedesetih se godina, pritisnut bolestima kojima klasična medicina nije mogla pomoći, okrenuo proučavanju biljaka, te je silom prilika odlučio prekinuti građevinski posao.

-Manje – više, sila prilika me natjerala okušati se u nečem novom. Zbog bolesti sam trebao razmišljati o drugim izvorima prihoda. Na televiziji sam tako jednom prilikom vidio umjetnika koji je motornom pilom izrađivao skulpture u drvu, pa sam i sam pokušao isto. Odlično je ispalo i bio sam vrlo zadovoljan, no nedostajao mi je miris betona s kojim sam živio tolike godine. Osim toga, želio sam probati nešto drugačije. Vukla me silna potreba da nešto napravim na svoj način. Tako sam slijedio svoj put te sam 1995. godine u armiranom betonu izradio svoj prvi rad. Odlučio sam načiniti skulpturu Svete obitelji, iste onakve kakva je stajala nekoć pred ždalskom crkvom i koju su maknuli. Radio sam je po sjećanju, pokušao i uspio, prisjeća se svojih stvaralačkih početaka.

Kolarićeva Sveta obitelj je zaista jedno vrijeme krasila crkveno dvorište u Ždali, no danas je premještena i nalazi se u Međimurskom muzeju – etnografskoj zbirci dr. Juraja Kolarića u Donjem Hrašćanu. Priča o Peri Kolariću, samozatajnom talentiranom kiparu, uglavnom se usmenom predajom i tek ponekim člankom u lokalnim glasilima, širila Hrvatskom i dalje. Iznenađuje činjenica da unatoč punih dvadeset i dvije godine dugim stvaralačkim vijekom Petar Kolarić do sada nije imao samostalnu izložbu, no zato mnoga mjesta u Hrvatskoj, Mađarskoj, Bosni i Hercegovini, Austriji i Njemačkoj krase njegova umjetnička djela.

-Uglavnom radim kipove svetaca i povijesnih ličnosti. Prvi sam napravio skulpturu blaženog Alojzija Stepinca. Puno mojih kipova može se pronaći u ludbreškom svetištu, a moje radove možete pronaći u Donjem Vidovcu, Glamoču, Kostanjici, Topuskom, Repušincu, u Tomislavgradu, ali i Kapošvaru, Berzenceu. U samim počecima mog djelovanja bilo mi je lako pronaći kupce, no tada nisam imao dovoljno radova ni iskustva. Danas, da bi bio prisutan, trebam se sam nametati, biti prodoran, sam kucati na brojna vrata, tražiti, javljati se na natječaje, promovirati se, a tome baš nisam vičan… tumači nam Pero skromno. Svoju samozatajnost pokazuje i pri upitu o najvišem kipu u Hrvatskoj, njegovom Svetom Vinku koji čuva vinograde Globočeca Ludbreškog.

-Visok je oko sedam i pol metara i u njega je utrošeno sedam tona betona. Na njemu sam radio puna četiri mjeseca, a prikazao sam ga kao sveca koji u jednoj ruci drži palmu koja je simbol mučeništva, dok mu se u drugoj nalaze tri propupale grančice – simboli plodnosti i rodne godine, rekao je kratko Petar.

Svi njegovi sinovi Nikola, Mihael i najmlađi Josip, redom pokazuju iznimnu darovitost i sklonost likovnom i umjetničkom izražavanju. No, dok je Mihael odlučio slijediti svoje umjetničke snove upisavši Umjetničku akademiju u Zagrebu, Nikola se okrenuo studiju Medicine. Najmlađi Josip još ima vremena razmišljati o svom životnom putu jer pohađa „tek“ osnovnu školu. No i njegovi likovni radovi pokazuju iznimnu darovitost i kontrolu pokreta.

Dok je pred kućom, koju je sam osmislio i u građenju si dao na volju križ s uresima biblijskih evanđelista, kip Djevice Marije, anđeo i s druge strane nedovršeni konj, predvorje zauzimaju reljefi poznatih povijesnih ličnosti. Iako ih dijele i svjetonazori, stoljeća, pogledi i druge razlike, tu su jedan do drugoga hrvatski kraljevi, državnici, knezovi i banovi. U njihovom susjedstvu pak ravnopravno stoje sveti Juraj, sv. Leopold Mandić, sv. Franjo Asiški, sv. Marko Križevčanin, sv. Nikola Tavelić, sv. Antun Padovanski, sveti Petar i Pavao, blaženik Alojzije Stepinac, blažena Marija Petković i mnogi drugi. Centralnim dijelom dvorišta dominira najnoviji Kolarićev uradak, skulptura rimskog vojnika na konju. Pogled na njega izaziva oduševljenje poradi svih pa i najmanjih detalja koji su izrađeni s pažnjom. Konj se nije propeo na tri noge, kako su ga obično poradi pravilnih proporcija i raspoređivanja težine običavali prikazivati kipari, već ležerno, laganim kasom i mašući repom prolazi pokraj siromaha. Vojnik pak, odlučna pogleda i odrešitih kretnji mačem presjeca plašt koji vijori na laganom povjetarcu i pritom nemamo dojam da je tkanina zapravo – betonska. Nevjerojatno životan i podatan je inače hladan beton pod vještim Perinim prstima.

-To sigurno nitko ne radi na ovaj način, ali mene veseli i opušta, zaključio je naše druženje Petar Kolarić dok se spremao obaviti obaveze koje si je zadao za taj dan. Dok smo se pozdravljali sa ovom srdačnom, gostoljubivom i susretljivom obitelji prije puta bacajući poglede na njegova djela ne možemo se oteti dojmu kako smo proveli jedan zaista iznimno lijep i za dušu bogat dan. Umjetnik Petar Kolarić definitivno zaslužuje našu pažnju i poštovanje, a za njegove potomke će se sigurno još čuti. Putujemo srca prepunih doživljajima. Do idućeg susreta u Ždali.

Piše: Elizabeta Milanović Glavica

  • Skulpture od armiranog betona
    • Sveti Juraj
    • Sveti Juraj
    • Riba
    • Hrvatski velikani
    • Hrvatski velikani
    • Hrvatski velikani
    • Sveta obitelj
    • Skulptura od armiranog betona
    • Skulptura od armiranog betona
    • Skulptura od armiranog betona