Kralj Drave!

Pripovijetka i legenda iz Legrada o neobičnom stanovniku rijeke Drave.

Kralj Drave! – tako su ga zvali mještani. Živio je pored rijeke Drave prije više od 100 godina. Svatko je znao za njega. Mnogi su ga vidjeli na njenim obalama, njenim sprudovima, otocima, u hladnim valovima i virovima. Pa i djeca, od najmlađih dana, slušala su svakojake pripovijesti o njemu: bio je velikog rasta, jak, sav obrastao dlakom od glave do pete.

Često su ga viđali na visokom nasipu, dok je ispod njega šumila Drava. Jedni su pripovijedali da su ga, kad bi prelazili brodom s jedne obale na drugu, vidjeli kako poskakuje u sivim vrtlozima: čas bi se pojavio do pojasa, čas nestajao u vodi. Kod svakog skoka bi zavikao, kao da se zabavlja:

-Uta-ta-ta! Uta-ta-ta! Voda bi pljuštala oko njega.

Ljudi i žene koji su rezali šibe za pletenje korpi, ostajali bi dvije-tri sedmice u dravskim šikarama. Imali su mnoge zgode i nezgode s njime: kad bi gulili šibu uvečer, uz vatru, došao bi taj Vodenjak čučati, grijati se kod njihovog ognja. Svi bi šutjeli, i on bi šutio, ogrijao se i otišao. Ljudi su ga se bojali. Nisu ga dirali, niti on njih.

Pretvarao bi se u labuda kad bi namjeravao namamiti žensku osobu u svoje podvodne dvorove. Ostala je priča o Ani, mještanki, koja je jednog ljeta bila sa šibarima: išla je prati noge poslije večere. Bila je u vodi do gležanja. Taj Vodenjak u obliku labuda doplivao je do njenih nogu, vrtio se oko nje, umiljavao, ona je mislila da je to guska, htjela ju je uhvatiti, ali kada got bi je uhvatila za krilo, guska je skliznula iz njenih ruku, polako zaplivala korak dalje. Ana ju je slijedila. Guska se opet dala uhvatiti i ponovno iskliznula iz ruku. Tako, korak po korak, Ana i Labud su nestali u dubinama Drave.

Kad bi prebacivali oguljene šibe i šibare čunom te se našli na sredini dravskih rukava gdje bi tok valova bio najjači, iznenada bi ugledali prste Vodenjaka na kraju čuna. Čun bi se nagnuo na tu stranu. Nekad bi ih prevrnuo, neki bi nestali s njime, neki isplivali i došli kući.

Mama Agneza je često govorila Mari i Klari neka se čuvaju Drave i njezinog Kralja, kojeg je ona vidjela pored vode kad je jednom kao djevojčica dotjerala krave na pašu. On je čučao na obali, okrenuo se prema njoj i rukom je zvao k sebi. Mala Agneza je pobjegla kući.

Rekla im je također:

-Nemojte se kupati kada crkveno zvono zvoni! Bježite iz vode. Vodenjak ima tada punu moć da vas štapom povuče u dravske dubine.

Ah, kako je bilo lijepo na obalama njenih rukavaca, zvanih Mala Drava! Dječaci su se kupali u jednom rukavcu, djevojčice u drugom. Nisu se miješali: čak su i djevojčice bile u grupaa na raznim mjestima. Svi rukavci su tekli prema Velikoj Dravi.

U grupi Mare i Klare bile su djevojčice iz njihovih susjednih kuć: Tilda, Anka, Julka i dvije veće curice od deset godina koje su čuvale njihove sestrice. Roza je imala četverogodišnju Katicu, dok je Tereza čuvala svoju najmlađu sestricu Gabrijelu. Te nedjelje pridružila se njihovoj grupi još jedna djevojka iz druge ulice, šesnaestogodišnja Dragica. Na Dravi su izabrale potok kojeg se desna obala visoko uzdizala iznad vode. Bilo je to zgodno mjesto: napravile su svaka svoju klizaljku, namazale ju blatom i klizajući se cikale: -Hu – pljusnuvši u vodu.

“Od dole-gore, od gore-dole”, smijeh i vika odjekivali su nadaleko.

Odjednom, najstarija Dragica, koja je podalje nešto gledala, užurbano, kao uplašena, zaviče:

-Cure, cure, dođite brzo!

Dotrčale su jedna za drugom na mjesto gdje je bila Dragica. Ona je pokazivala jednu leteću bubu. Imala je velika prozirna krilca, dugo, tanko tijelo kao konac, koje je savijala gore-dolje kad bi se spustila na travku ili list grma. Nije bila obična buba koja se viđala u vrtovima i na pašnjaku. Sve djevojčice pratile su sa zanimanjem njeno lijetanje. Vrtila se oko njih i opet spuštala na tanku grančicu grma, kao da ih je gledala svojim, kao loptice, očima.

-Kakva je to buba? upitalo je više njih.

-Kako se zove? upita Klara, gledajući u Dragicu kao da ona sve zna.

Dragica je časak šutjela, onda razrogačila oči i izgovorila strašnu riječ:

-To je Vodenjak, Kralj Drave, pretvoren u tu bubu.

Netko će se danas utopiti.

Kao da je grom udario, cure su se razbježale. Neke su bez odjeće trčale kroz šikare prema selu. Mara, držeći za ruku Klaru, preskakivala je visoku travu i neravno tlo. Kad je ugledala Terezu samu, viknu:

-Gdje ti je Gabrijela?

-Joj, hodi sa mnom po nju – molećivim glasom reče Tereza. Marij je lupalo srce, ali bilo joj je žao Tereze i male Gabrijele, okrenula se i s Klarom trčala za Terezom.

Stigle su na obalu gdje su bile blatne klizaljke. Očima su tražile Gabrijelu, dozivale je: ” – Gabrijela! Gabrica-a!

-Eno je – viknu Mara, u vodi je.

Tereza je skočila s visine u jarak. Podigla je.

Sve tri sjele su kraj vode. Tereza je stavila Gabrijelu potrbuške na koljena da joj voda, ako je ima u ustima, iziđe. Zatim ju je okrenula. Mala je progledala.

-Pravi joj gimnastiku rukama – reče Mara. Tako su višeput vidjele odrasle kad su oživljavali one koje su izvukli iz vode.

Srećom, Gabrijela je došla k sebi.

Vraćajući se kući, šutjele su. Umorne od proživljenog straha.

 

Priču o Dravskom čovjeku ispričala je Marija Bango u svojoj zbirci pripovijedaka za djecu “Kralj Drave”. Marija Bango rođena je u Legradu 1917, gdje je i preminula 2007. godine. Kao jedanaestogodišnja djevojčica bila je pastirica i mati ju je slala u službu kako bi pomogla obiteljskom skromnom budžetu. U svijet je otišla s nepunih petnaest godina. Pohađala je večernju školu uz rad, gimnazijski program i srednju glazbenu školu. Stekla je i diplomu Glazbene akademije. Godine 1951. doputovala je u Pariz, a od 1960. godine živjela je u Montrealu u Kanadi. U Montrealu je diplomirala Pedagogiju za francuski i engleski jezik, te je na francuskim srednjim školama radila kao profesorica punih šesnaest godina.

Svoja je sjećanja, doživljaje i nadahnuća pretočila u brojne knjige i glazbene numere. Na taj su način nastale pripovijetke za djecu “Pinkec na panklec”, pripovijetke za mladež “Večernje pripovijetke”, ciklusi pjesmica “Po naši poti” i “Po belom svetu”. Zbirka “Kre Drave”skup je dječjih igara, igara djevojčica i dječaka, odraslih dečki i djevojaka, te su ovdje zapisane mnoge legende i vjerovanja: strahi, svečari, mraki, vodenjaki. Harmonizirala je više međimurskih i podravskih narodnih pjesama, koje je i sama pjevala u raznim prilikama u svijetu (u Parizu, Rimu, Montreau i dr.). Pisala je i poeziju u zbirci pjesama “Poetska čežnja”, “Psyche” poetsko-prozni studij, skup impresija “Les Beautes de ce Monde” (“Ljepote ovoga svijeta”), portrete lica u prozi i druga djela.

U smiraju svog životnog puta živjela je u svom rodnom Legradu tijekom proljeća i ljeta, dok je zime provodila u Kanadi gdje je sustavno radila na svojim pisanim djelima. Svoj je plodni život put završila 2007. godine u Legradu, gdje je pokopana je na mjesnom groblju Župe Presvetog Trojstva.

Tekst: Elizabeta Milanović Glavica

 

  • Labudovi s bajera
    • Rijeka Drava
    • Rijeka Drava
    • Rijeka Drava
    • Rijeka Drava
    • Rijeka Drava