Emocionalni vampiri svuda su oko nas

Prije nekoliko dana na posao mi je, potpuno nenajavljeno, došao čovjek posjetiti izložbu. Budući da sam bila usred telefonskog razgovora kojeg nisam mogla odmah prekinuti, gestom sam pokazala neka se raskomoti i razgleda dok razgovor ne okončam. Radim u galeriji i ljudi često navraćaju.

Razgovor koji sam vodila bio je prilično zahtjevan, no ubrzo zaključen te sam svoju pažnju mogla usmjeriti posjetitelju. Nakon riječi pozdrava, on je otpočeo svoj monolog koji je bio bez točke, zareza. Ne znam samo kada je uzimao zrak jer nije bilo ni sekunde pauze. Pričao je o svemu: o tome kako krati vrijeme jer “glupa” doktorica ne zna organizirati svoje vrijeme, kako su izlošci u galeriji u najmanju ruku smiješni i tko to uopće plaća da bi vidio jer su izlošci gomila smeća, a umjetnik je lud jer od tako blesavih stvari zarađuje. Kako je lokalna vlast nesposobna i neučinkovita, kako on svima nudi suradnju, ali ju nitko ne zna prihvatiti jer su svi glupi. U nekoliko sam se navrata trudila skrenuti razgovor na nešto pozitivno, ali i upitati ga na koji način on zamišlja spomenutu suradnju, no i nakon više uzastupnih pokušaja i pitanja u tom smjeru, nisam dobila konkretan odgovor. Ali, on je sjajan i radi savršene stvari. Toliko nevjerojatne da se i stručnjaci i profesionalci dive i čude kako on to sve “iz glave”, bez mjerenja, bez planiranja…. Onda naglašava kako sve što radi, što sve čini za zajednicu, nikada za sebe. Njemu novac ne predstavlja ništa. On samo želi da iza njega ostane nešto vrijedno, no nitko ga ne razumije i ne podržava…. Jedini koji mu je poklonio pažnju bio je čovjek koji je danas u mirovini. On jedini razumije, jedini sposoban, jedini vrijedi. Drugi ne vrijede ništa.

Priroda mog posla je takva da nije poželjno ljude prekidati, već im dati svu pažnju, staviti ih u fokus i centar, dati im za pravo. Iako puno puta nisu. Iz usta ovog stvorenja izlazila je bujica toliko ružnih riječi, toliko mržnje, prezira, toliko omalovažavanja… Pričao je o vlastitoj obitelji: o sinu, snahi… o tome kako se ne znaju organizirati, kako ne brinu o djeci…. Doslovce je rigao žuč bez pokrića, bez ikakvih kriterija, usmjeravajući tu gomilu zla na brojne znane mi i neznane osobe. Danas se često piše o fenomenu emocionalnih i energetskih vampira i o tome kako ih prepoznati. Ne znam je li on bio vampir ili nešto puno gore i opasnije, intenzivnije…. samo znam da nakon njegovog posjeta nisam bila u stanju funkcionirati. Moj nivo energije je bio takav da nisam imala snage ni sjesti za radni stol, a kamoli još i raditi nakon toga. Osjećala sam se iscijeđeno, umorno, zgužvano. Nisam mu ni pokušavala dati do znanja da su do mene došle i njegove bljuvotine koje uokolo priča o meni. Čovjek kojeg sam samo jednom prije toga vidjela, kojeg ne poznajem i o kojem znam samo to da izrađuje neke predmete. No, to njega nije sprečavalo da o meni priča neke stvari o kojima ni sama ne znam. Dio njegovih priča proširio se poput plamena i stigao do mojih roditelja i silno ih povrijedio i potresao. Toliko da se danima nakon toga nisu mogli oporaviti. A to nikako nisu zaslužili.

Razmišljala sam ima li smisla suočiti ga s tim, reći mu da sve znam. Biti gruba i reći mu kolika gomila odvratnosti izlazi iz njegovih usta i što ta gomila smeća čini drugim ljudima. Vikati mu koliko je užasan, mali, beznačajan, koliko je ružan, toksičan i zao… no shvatila sam da je on samo bolestan, duboko nesretan, neostvaren i zavidan čovjek koji ništa ne radi kako bi se promijenio u pozitivnom smislu. I da sam mu sve to rekla, ništa ne bih postigla s time. Samo bih produbila i ovako velik jaz među nama. Ono što sam odlučila je da više nikada nikome ni pod kakvu cijenu ne dozvolim pričati predamnom o drugima. Niti sebi dozvoliti, ma kako povrijeđena bila pričati nekoj trećoj osobi o onome što se tiče nekog drugog. Za njega sam molila blagoslov. Jer ako negativne ljude napadate negativom, samo im dozvolite rasti u toj mržnji i lošoj emociji, no ako im šaljete pozitivne misli, tada im uništavate municiju, skidate oklop i razoružavate ih. S nekim ljudima je to lakše, s nekima osobito teško. Nekima još uvijek vježbam kako oprostiti. Ali, na dobrom sam putu. To vidim po blagoslovima koje primam svakog dana. Sve su odluke na nama. Mi samo trebamo odlučiti u kojem smjeru se želimo razvijati.

Tekst: Eleonora Mijatović

Foto: Photo by Stefano Pollio on Unsplash

 

  • stefano-pollio-365695-unsplash-mala