Rijeka Drava – ljepotica koja skriva nevjerojatne zanimljivosti, legende i tajne

Kada crkvena zvona zvone u podne, izađite iz vode – narodna je izreka iz Legrada

Dravu mnogi nazivaju zelenim srcem Europe, drugi pak dio koji prolazi našom zemljom hrvatskom Amazonom. To ne čudi obzirom da je bogata biljnim i životinjskim svijetom. Suživot rijeke, biljnog, životinjskog svijeta i ljudskih zajednica uz rijeku oduvijek je snažno isprepleten. Blizina rijeke utječe na sve vidove života: od poljoprivrede, preko izgleda naselja, način obavljanja trgovine, na komunikaciju pa sve do narodnih predaja jer ima velik utjecaj na nastanak brojnih narodnih priča i vjerovanja. Kao hraniteljica ljudi uz njene obale, Drava je oduvijek bila čašćena, no nije uvijek bila blage i mirne ćudi. Ponekad je pokazivala svoje okrutno lice, naročito kroz periode razornih poplava zbog kojih su se stanovnici čitavih naselja selili na mirnija i sigurnija mjesta. Kroz Hrvatsku ona prolazi svojim najljepšim tokom cjelivajući joj obale svojim mokrim poljupcima. Osim što očarava ljepotom, ljude oduvijek fascinira svojim krajolikom i privlači svojim tajnama, zvukovima i svojim skrivenim stanovnicima. Drava je naizgled mirna, ali vrlo snažna rijeka. To možete čuti od svakog iskusnog ribiča i splavara. Stoga ne čudi što postoji velik broj različitih legendi i njenih inačica, vezanih uz vode Drave i okolne močvare, a naročito o njihovim tajnovitim stanovnicima. Te su se neobične priče prenosile se s koljena na koljeno usmenom predajom i intrigirale generacije domaćih ljudi, kao i došljaka i gostiju koji su se zatekli u posjeti ovom kraju.

Vodenjak iz Legrada

U tihim vodama Drave i njenim močvarama živi biće nalik čovjeku, a ime mu je vodenjak. Iako je čovjeku nalik, mnogo je veći, krupniji i snažniji od njega. Tijelo mu i lice prekriva gusta i duga dlaka, dok su mu noge nalik medvjeđim. U ljetna predvečerja, kada bi zazvonila zvona legradske crkve, svi su kupači brzali iz vode, jer u narodu postoji predaja koja kaže: dok zvona zvone, vodenjak ima moć nekog potegnuti na dno. Vodenjaka su često viđali šibari, ribiči i brodari koji bi čamcem plovili po Dravi, lovili ribu ili pak rezali šiblje za svoje košare. Nekada se znao preobratiti u labuda, racu ili gusku i glasati se: „Hodi hojt! Hodi hojt!” ili: „U-ta-ta-ta, U-ta-ta-ta!”

Priča nam govori kako je jednoga dana, žena legradskog zvonara po imenu Barica, išla u dravske plićake rezati šibe za košare koje je plela. Narezavši dovoljno šiba, otišla je u vodu oprati se nakon napornog posla. Čim je ušla u vodu, do nje je doplivala jedna guska i umiljavala joj se. Kada bi god Barica bila blizu da je ulovi, guska se malo odmakla od nje. Kada bi joj Barica prišla opet blizu, guska se opet malo odmakla od nje i plivala sve dalje u Dravu. Ona ju je malo po malo pratila i nikako ju nije mogla uloviti. Kada ju je Drava počela vući prema sredini, opazili su to oni što su Baricom u šiblje išli te poviknuli: „Bara, bježi brzo van iz te vode! I ostavi tu gusku, to ti nije guska, to je vodenjak!“ Na te je riječi Barica svom snagom zaplivala prema obali i počela bježati van, a guska se nato pretvorila u kosmatog velikog vodenjaka koji je lovio Baricu. Ona je stigla pobjeći k skupini šibara koji su se skupili oko vatre, skrila se iza svog muža, a vodenjak se mirno, bez straha približio vatri, sjeo i grijao se nekoliko trenutaka, a zatim okrenuo i otišao u vodu. Svi su zanijemili od straha, promatrali što će se zbiti i nisu se usudili ništa progovoriti. Tada su se svi uvjerili kako su priče njihovih babica stvarne i od tada u Legradu znaju da vodenjak u Dravi zaista postoji i mami ljude u duboku vodu.

Vtoplenik

U podravskim selima legenda o ovom kosmatome čudovištu živi već stoljećima. Neki kažu da je vtoplenik isto što i vodenjak, neki ga pa nazivaju dravskim čovekom. Drugi pak govore da su to potpuno različita bića sličnih karakteristika. Dravski ‘vtoplenik’ najčešće vreba u podne. Njegova je pojava pomalo zastrašujuća: obrastao gustom dlakom kojom su mu prekriveni i lice i udovi i tijelo, a puno je viši i krupniji od prosječnog čovjeka. Ako se zadržavate na obali, neće vam ništa, no ako se odlučite oko podneva osvježiti i okupati u vodama Drave, vtoplenik će vas za tili čas odvući u svoje dvore na dnu rijeke. Zbog ove legende o „dravskome čoveku“, „vtopleniku“ ili „vodenjaku“ mještani podravskih sela oko podneva ne posjećuju obale rijeke, a o kupanju u to doba dana ne žele ni čuti.

Lažni labud

U mnogim kulturama labud predstavlja oličenje čistoće, izuzetne ljepote i nježnosti. Labudovi su graciozne ptice koje najviše vole provoditi vrijeme u čistoj vodi jezera u društvu lopoča. Tako, labud u nama budi najnježnije osjećaje koji predstavljaju ono što je u nama čisto, duhovno, autentično, izvorno, kao i sve ono što predstavlja iskrenu sreću i ljubav.

Mještani Legrada njeguju legndu koja govori da se dravski vodenjak zna pretvoriti u labuda kako bi namamio žene koje žele pomilovati ovu prekrasnu pticu, te ih prijevarom odvlači u tamne vode. Tako vodenjaku, koji se preobrazio u prekrasnog labuda pripisuju veliku tragediju u kojoj je život izgubila Ana, nekad najljepša djevojka u selu, koja se utopila u vodama Drave. Stoga upozoravaju neka svatko dobro obrati pažnju na ponašanje labuda, kako bi prepoznali nije li to u stvari preobraženi dravski vodenjak.

 

Svečari

Uz vode rijeke Drave vezana je još jedna legenda, jedan teško objašnjivi misterij kojeg nazivaju svečarima, koji ljude plaše oko ponoći. Za svečare se govori kako je to riječ o uskrslim dušama utopljenika, koje lutaju obalama Drave držeći svijeće u rukama i plašeći slučajne prolaznike u mrklo doba noći. Tako su se stariji stanovnici prisjećali pomalo jezovitih priča o susretu sa svečarima, koje su ih posebno uznemirile i dojmile. Jeda se baka tako prisjetila kako se jednom u kasno doba sa suprugom vraćala sa jednog sajma. Sreli su svečare i ona se odmah počela moliti Bogu, dok se suprug pomokrio jer je to smatrano načinom na koji će ih otjerati.

Dravske vile

Dravske vile su natprirodna bića, ljepotice koje nalikuju ljudskim ženama, dugih svilenih kosa koje prema predaji žive na skrovitim mjestima u neposrednoj blizini rijeke Drave. Obično su odjevene u dugu prozračnu, bijelu odjeću koja im ističe skladna i vitka tijela. Vile su uglavnom dobre i pomažu siromašne seljake ako ih ne diraju i poštuju njihovu prisutnost, ali lako se znaju naljutiti i biti nestašne. Jako vole konje i znaju im pomrsiti grive i repove isplesti u pletenice. Vole se kupati gole u rijeci Dravi i zavoditi neoprezne mladiće kojima znaju pomutiti pamet.

 

Dravske nemani

Još je jedno mistično biće stanovnik ove prelijepe rijeke. To je nemam koja je znala biti viđena upravo u Dravi te svojim čudnim glasanjem plašila okolno stanovništvo. Neustrašivi i odvažni lovci znali su se dati u potragu za tom nemani iako nitko s pouzdanjem ne može opisati kako dravska neman u stvari izgleda. Neki dravsku neman opisuju kao čudovišnu ribu, dok joj neki daju karakteristike divlje zvijeri, čudne mješavine koja nalikuje dijelom na vepra, jelena i kravu.

 

Mnogi se stanovnici kunu u činjenicu da su imali bliski susret s tajnovitim stanovnicima rijeke Drave. Da li je to tek dokaz da su u strahu „velike oči“ ili je zaista zbilja, prepuštamo vama, čitateljima i pozivamo da se sami upustite u istraživanje ovog malo poznatog područja.

Piše: Slowlicious

  • Rijeka Drava
    • Rijeka Drava
    • Rijeka Drava
    • Rijeka Drava
    • Rijeka Drava
    • Rijeka Drava
    • OLYMPUS DIGITAL CAMERA
    • OLYMPUS DIGITAL CAMERA
    • OLYMPUS DIGITAL CAMERA
    • OLYMPUS DIGITAL CAMERA
    • OLYMPUS DIGITAL CAMERA
    • Rijeka Drava